Tuesday, April 29, 2008

Teret

Ja nisam osoba koja se dobro snalazi sa ironijom, mislim znam da je vrlo moćno oružje i po potrebi mogu da je koristim, tada će vam moji prijatelji reći kako sam najgora osoba na svetu. Nekako uvek umem da potrefim u tačku koja najviše boli u datom trenutku ali da ipak bol ostane prolazan. To je jedna od mojih osobina koju baš ne volim. Ipak, mnogo gore situacije od tih su one kada ljudi misle da sam hteo da ih povredim, pokažem kako su manje vredni od mene ili slično, kada samo izražavam svoje mišljenje ili još gore želim da pomognem. U takvim trenucima osećam se kao da me niko ne poznaje. Ja nisam neko ko može samo tako iz čista mira neisprovociran da povredi drugu osobu. Jednostavno ne bih voleo da meni neko to učini i ja to ne činim drugim ljudima. Opet, kao i svaka druga osoba uvek stvari gledam prvo iz svog ugla, a kako imam brži jezik od pameti nekada to zna da bude problem.
Ne patim od nekih preteranih predrasuda. Ali teško je izdržati ljude koji pate od njih i to naručito kad su predrasude vezane za njih same, oni su uvek spremni da vam stave loše reči o njima u usta.
Kada mi se desi tako neka malko glupa stvar i izlanem nešto što vređa, volim da mi ljudi kažu lepo i izvinjenje će odmah biti tu jer ću smatrati da je potrebno, ali kada krenu sa ironijom i bezobraznim dopaskama ili čak ignorisanjem...e to već vređa i čini da se osećam kao opterećenje koje im je bez njihove volje nametnuto. Tada najradije bivam sam sa svojim bolom. Tražim rešenje i način da se iz svega izađe tako da svi budu zadovoljni. Naravno, to neretko nije moguće, ali ja uvek trošim vreme na takve stvari. Najgori stepen mog nezadovoljstva je kada odlučim da jednostavno ne želim da budem opterećenje nekome i shvatim da ako ja ne budem taj koji će zvati, druga osoba sigurno neće ništa učiniti. Da li sam u tom slučaju ja kriv? ili možda ne...
Ne volim svoje raspoloženje, nekada previše razmišljam... Nekada ne znam kako da se opustim i da uživam a nekada mi se čini samo da moje prisustvo negde unosi neprijatnost i najradije ću samo pobeći. Od ljudi, od sveta, od svetlosti dana, od muzike, pogleda prolaznika, sebe... svega... Trudim se da u sebe "ugradim" osobine koje mi se sviđaju kod drugih ljudi i onda te osobine i tražim, uvek ima novih osobina koje mi se sviđaju kod nekog, a niko drugi ih nema. U tom mom traženju, takvom kakvo je, previše često se razočaram u ljude. Shvatiti koliko su neki ljudi u poricanju sebe samih i koliko smo nekada prazni i sebični je jezivo u najmanju ruku. Ne želim da budem ničiji teret...

No comments: